I mentori smiju (i trebaju) zatražiti pomoć

Kad sam se prijavila na Mentoring Byte, bila sam na rubu. Paradoksalno, obzirom na to da sam jedna od osnivačica istog programa očekivalo bi se da ja, od svih ljudi, znam bolje i prepoznam ranije kad mi treba podrška. No, svi smo mi ljudi. Svi se nađemo u situacijama koje nas izmore, zablokiraju i izbace iz ravnoteže. I da, meni se upravo to dogodilo.

Priznala sam si: trebam pomoć

Imala sam osobu u timu s kojom više nisam znala kako komunicirati. Svaki pokušaj suradnje bio je iscrpljujuć i frustrirajuć. Pokušavala sam pomoći i sebi i toj osobi istovremeno, a jednostavno nisam znala kako. S vremenom se to sve više odražavalo i na mene osobno. Počela sam imati nesanicu, stalan osjećaj težine u tijelu i bolove u želucu. Dok sam se borila s tom situacijom, istovremeno sam u timu imala još jednog kolegu, osobu s velikim potencijalom, kojoj sam željela pružiti podršku i prostor za razvoj. No nisam imala kapaciteta ni za sebe, ni za njega. Moja uloga u timu bila je tech lead i tehnički dio odrađivala sam kvalitetno, no u ovom trenutku shvatila sam da ću morati puno više uložiti u vještine odnosa s ljudima. Imala sam podršku svog team leada i on je vjerovao da mogu riješiti situaciju. I ja sam to od sebe očekivala. No, u tom trenutku nisam bila spremna, iako to nisam znala priznati. Nije bilo otvorenog pritiska, ali osjećaj da “moram znati” bio je snažan. Zato sam zadržala distancu i nastavila glumiti da sve držim pod kontrolom. Jednog dana odlučila sam se javiti Filipu i zatražiti pomoć. Od prvog sastanka s Filipom osjetila sam da mogu skinuti sve maske. Mogla sam otvoreno pokazati svoje greške, nesigurnosti, sve ono što sam skrivala čak i sama od sebe. I baš to mi je bilo potrebno – siguran prostor u kojem ne moram znati sve, u kojem mogu reći “ne znam”, “ne mogu” ili “bojim se”.

Od prvih zadataka do stvarnih pomaka u timu

Mentoriranje s Filipom bilo je konkretno i aktivno. Svaki sastanak imao je svoj fokus, zadatke, jasan cilj. Krenuli smo od problema s komunikacijom, ali smo vrlo brzo otvorili i širu sliku – što znači dobro voditi tim, kako jasno delegirati, kako dati kontekst, kako postaviti granice i potaknuti rast.

Neki od zadataka koji su mi pomogli:

• Pisati taskove jasnije, u zatvorenim cjelinama i bez tehničkih sugestija koje odvlače pažnju

• Uvijek tražiti potvrdu razumijevanja zadatka

• Davati kontekst: zašto nešto radimo, što se događa ako ne napravimo

• Uvesti lagani uvod na sastancima kako bi se stvorio prostor za opuštenost

• Uvesti 1-na-1 razgovore s članovima tima

• Potaknuti prijenos znanja unutar tima

• Postavljati milestoneove na početku sprinta, ne samo zadatke

• Razgovori s kolegama iz drugih timova o njihovim načinima rada i usvajanje korisnih praksi
  

Mentoriranje nije išlo savršeno linearnim putem. Prvotni fokus, kako riješiti odnos s low performer osobom, prestao je biti relevantan kad je ta osoba napustila tim, a došli su neki novi članovi s kojima nisam htjela raditi iste pogreške. Tada se cijeli smjer promijenio: umjesto gašenja požara, okrenuli smo se izgradnji. Kako podržati tim da uči, da se povezuje, da bude samostalniji i kako ja mogu biti osoba koja ne kontrolira, nego usmjerava.

Nisu svi zadaci prošli glatko. Nekad nismo stigli, nekad nisam bila dosljedna, nekad sam se osjećala kao da tapkam u mjestu. Ali napredak se s vremenom počeo osjećati – i to ne samo u meni.

Rezultati koje nisam mogla planirati

Nije bilo velikog "aha" trenutka, ali bilo je tihih promjena koje su napravile veliku razliku.

Jednog dana, team lead mi je prenio da su mu članovi tima rekli koliko su sretni što su dio tima. Da osjećaju odgovornost, ownership, da im je važno povjerenje koje im je dano i da ih to motivira da daju još više. Da sam inspiracija i nek nastavim i dalje tako.

Kad je jedan član odlazio, u oproštajnoj poruci zahvalio mi je na načinu na koji sam vodila tim. Rekao je da sam ih znala zaštititi kada je trebalo, da je dobivao jasne smjernice i osjećao podršku. I da je uz mene napredovao – kao developer i kao osoba.

Tad sam shvatila: ono što gradiš, možda ne vidiš odmah, ali ljudi osjećaju i pamte.

Što sam naučila?

Mentorstvo me naučilo me da voditi ne znači imati sve odgovore, nego stvoriti siguran prostor u kojem se gradi povjerenje, uči kroz pokušaje i zajedno raste, čak i kad je teško. I da u tom prostoru ne moraš biti sama.

Kroz susrete s Filipom učila sam o vođenju tima, ali i o sebi. Učila sam kako davati kontekst, kako postaviti SMART ciljeve, kako voditi razgovore koji donose konkretne ishode. Učila sam slušati i promatrati – koliko tko želi rasti, što mu treba da to i ostvari. I možda najvažnije, da nije dovoljno samo delegirati, nego ljudima treba pokazati i zašto je to važno, kako to doprinosi i projektu i njihovom razvoju.

Mentoriranje me natjeralo da si postavim i neka neugodna pitanja, poput: "Ako ne radim na nečemu što tvrdim da mi je prioritet, je li to uopće stvarno prioritet?" I osvijestilo mi je koliko je važno da budem dosljedna i prema sebi i prema drugima.

Ne mogu reći da je sad sve savršeno, ali mogu reći da se ne osjećam više sama u izazovima. Imam alate, imam mindset i imam, uz Filipa, još par osoba koje mogu pitati za savjet. Svaki mjesec, na 1-na-1 razgovorima, savjete tražim i od svojih članova tima.

Mentoring Byte mi je, iako sam ga pokrenula da pomogne drugima, pomogao i meni. okazao mi je da podrška nije nešto što treba samo na početku – potrebna je svima, bez obzira na iskustvo, ulogu ili titulu.

Zato, ako se ikad zatekneš u onom osjećaju da moraš znati, voditi, držati sve sam(a) i bez pogreške, stani, udahni i sjeti se: nisi sam(a).