Nisam kroz ovaj program pronašla gotove odgovore, ali sam prvi put počela postavljati prava pitanja

Postoji trenutak u studiranju (i životu) kada shvatiš da ti ocjene više ne odgovaraju na najvažnije pitanje. Ne ono mogu li, nego kamo zapravo idem. Ja sam u tom trenutku bila studentica prve godine diplomskog studija umjetne inteligencije i kibernetičke sigurnosti na sveučilištu u Klagenfurtu. Na papiru – sve kako treba. Studij u inozemstvu, odličan akademski uspjeh, stipendije, nagrade, istraživačko iskustvo, praksa u industriji. A u glavi? Poprilična buka. Jer kamo se s time ide?

Nije lako znati kamo ideš kad si tek na početku. Još je teže kad imaš previše interesa, previše ambicija i onaj tihi unutarnji glas koji stalno ponavlja da još nisi dovoljno dobra, dovoljno spremna, dovoljno nešto. Zato sam se prijavila na Mentoring Byte. Bez velikih očekivanja, s idejom da dobijem smjernice, neki tehnički savjet ili barem da mi netko kaže da je već prošao taj put.

Taj netko je bila moja mentorica, Biljana Cerin. Na prvom sastanku nije bilo velikih planova, ni gdje se vidiš za pet godina pitanja. Zapravo, bio je razgovor. Topao, ljudski, iskren. Više

upoznavanje nego sastanak. Bez formalnosti, bez pritiska, ali s onom vrstom pažnje zbog koje se osjećaš viđeno. Jedna od prvih tema bio je perfekcionizam. Moj stari, dobro poznati suputnik. Onaj koji ti govori da još nisi spremna, da moraš znati još malo više, pročitati još jednom, položiti još jedan ispit. Bilo je neobično oslobađajuće čuti da i netko s ozbiljnom karijerom iza sebe dobro poznaje taj osjećaj. Rečenica koju je Biljana tada izgovorila, "savršenstvo je luksuz", ostala mi je urezana u pamćenje. Bio je to prvi put da sam pomislila: možda problem nije u meni, nego u tome kako si postavljam ljestvicu.

Od te ljestvice smo i krenule. Kroz sljedeće mjesece mentorstvo je dobilo strukturu, ali uvijek u malim, ostvarivim koracima. Standardi, modeli, certifikati, organizacije, konferencije, ali

paralelno s time i pitanja: što te zapravo zanima? gdje se osjećaš sigurno, a gdje rasteš? Puno čitanja, razmišljanja i još više preispitivanja sebe. Bilo je i pauza. Život se, kao i uvijek, umiješao bez pitanja, ali nismo stale. 2025. mi je privatno bila najteža godina u životu — gubitak petero članova obitelji, narušeno zdravlje, bolnice, umor. Sve ono zbog čega bi bilo potpuno opravdano stati, ali upravo tada je mentoring pokazao svoju pravu vrijednost. Nije tražio savršen kontinuitet ni savršene rezultate. Samo povratak kad možeš.

Mentorstvo je postalo jedna od rijetkih konstanti. Ne nešto što me opterećuje, nego nešto što me drži. Svaki sastanak bio je podsjetnik da profesionalni rast ne mora stati zato što je privatno teško. Da je dovoljno napraviti jedan mali korak. Najveća prekretnica dogodila se naizgled banalno: izlaskom na ispit za moj prvi certifikat. Oduvijek sam mislila da su certifikati rezervirani za stručnjake, ljude koji znaju sve o nekoj temi. A ja sam znala da ne znam sve. Znala sam da neki dogovori nisu potpuno točni. Ali unatoč tom osjećaju, svejedno sam završila ispit. I položila ga! To je bio mali profesionalni korak, ali ogroman osobni pomak. Ne zato što sam sve znala. Nego zato što sam prvi put pristala završiti nešto iako nisam bila savršeno zadovoljna svakim odgovorom. I svijet se, čudo jedno, nije srušio.

Na kraju programa nisam dobila gotov odgovor na pitanje što ću biti kad narastem. Dobila sam nešto puno korisnije: jasniji osjećaj smjera, samopouzdanje u vlastitu vrijednost i spoznaju da se karijera ne gradi savršenstvom, nego konzistentnošću i hrabrošću da kreneš i kad nisi sto posto sigurna.

A je li moj cilj ostvaren? Jest. Ne zato što je put završen, nego zato što više ne hodam naslijepo. Danas puno jasnije vidim svoj put. Vidim i da će perfekcionizam uvijek biti na suvozačkom mjestu. Ali više ne vozi. Od mentorstva sam očekivala savjete. Dobila sam i

perspektivu. Očekivala sam tehničko usmjeravanje. Dobila sam i osobni rast. Očekivala sam pomoć oko karijere. Dobila sam i potvrdu vlastite vrijednosti.

Ako bih morala sažeti cijelo iskustvo u jednu rečenicu, rekla bih ovo:

Nisam kroz ovaj program pronašla gotove odgovore, ali sam prvi put počela postavljati prava pitanja. A to je, ispostavilo se, puno važnije.